Prenosimo nekoliko misli tada još kardinala Josepha Ratzingera iz knjige – razgovora sa novinarom Peterom Seewaldom. Knjiga je prvi put objavljena na njemačkom jeziku 1996. godine. To je ujedno i vremenski kontekst u knjigu uobličenih razgovora.
Već gotovo tisuću petsto godina kršćansko okruženje podupire prenošenje vjere i kršćanski odgoj. Danas toga okruženja nema više ni u školi, ni u medijima, a također ni u društvenim ustanovama. Čini se da se vrijednosti Crkve sve više udaljavaju od predodžaba suvremenoga svijeta. Kako će Crkva ubuduće uopće moći provoditi u djelo svoje zamisli o načinu života i o spasenju?
To ste veoma dobro rekli, za to je potrebno kršćansko okruženje. Ja bih to izrazio na sljedeći način: čovjek nikada ne može biti kršćaninom ako je sam, jer biti kršćaninom znači živjeti u zajedništvu. Čak se i monah nalazi u zajedništvu i ono ga nosi sa sobom. Zbog toga je zadaća Crkve da stvori takve zajednice. To nas vraća na prethodna pitanja – naime, kako će Crkva živjeti u ovom društvu koje je tako očigledno lišeno Krista? Ona će vjerojatno morati stvoriti nove oblike zajedništva, kršćanske će se općine morati međusobno jače povezati i snažnije oblikovati u vjeri.
Društveno okruženje danas nije više dovoljno, više nema onoga sveopćega kršćanskog ozračja. Zato se kršćani doista moraju podržavati međusobno. Već sada ima različitih vrsta “pokreta” koji nastoje stvoriti zajedništvo. Neophodno je obnoviti katekumenat (pripremna obuka za krštenje odraslih osoba), gdje je moguće uvježbavanje, upoznavanje kršćanstva. Jedan od načina iskustvenoga doživljavanja kršćanstva bit će i približavanje vjernika redovničkim zajednicama. Drugim riječima, ako društvo u cjelini više ne predstavlja kršćansko okruženje, kao što to nije bilo ni u prvih četiri ili pet stoljeća, onda će Crkva morati sama stvoriti ćelije u kojima će se ljudi međusobno podržavati, pomagati i jednostavno živjeti zajedno. To će, dakle, biti velik životni prostor Crkve u malom.
Kako će izgledati taj oblik Crkve koji je posve suprotan narodnoj Crkvi koja, kako nam je poznato, u velikom dijelu Europe više ne može opstati? Kako će te aktivne zajednice biti oblikovane? Mogu li se zamisliti neki kršćanski kibuci u Njemačkoj?
Zašto ne? To će se morati pokazati. Mislim da bi bilo pogrešno i čak možda prepotentno već sada prikazati nekakav manje ili više dovršen model buduće Crkve koji bi bio jasniji nego je to neka današnja manjinska Crkva. Međutim, mislim da će se ljudi manje ili više osloniti na takvu Crkvu i da će – kako izvana, tako i u svojoj nutrini – živjeti s njom i u njoj. Unatoč svim promjenama koje se mogu očekivati, uvjeren sam da će župa i nadalje ostati temeljni oblik zajedničkoga života. Ali ipak mislim da se sadašnje ustrojstvo župa u cijelosti neće moći održati. Ono je dijelom također novijega datuma.
Međusobno približavanje ljudi morat će se učiti, ali ono će ipak biti pravo obogaćenje. Kao što je to bilo gotovo uvijek u povijesti, tako će i sada biti skupina koje će svojom karizmom ili osobnom karizmom nekoga svojega člana držati na okupu tu duhovnu zajednicu. Nužno je da između župe i “pokreta” postoji plodna razmjena: pokretu je potrebna veza sa župom zato da se ne bi pretvorio u sektu, a župi je potreban “pokret” da ne bi okoštala. U svijetu ima već sada novih oblika redovničkog života. Onaj tko pozorno gleda može danas oko sebe naći iznenađujuće mnogo raznovrsnih oblika kršćanskog života u kojima se posve jasno nazire Crkva budućnosti.
Tekst preuzet iz knjige “Sol zemlje”. Izdanje Mozaik knjiga.
Milosrdni Isus 