«U životu nisam mnogo toga uspio. Jedno jesam, nikad nisam izgubio pouzdanje u Božje Milosrđe.»
bl. Mihael Sopoćko
Kad je postao svećenik bio je najprije župni vikar ali nije imao mnogo posla, iako je u sjemeništu bio navikao da uvijek nešto rade, da se angažiraju. Taj stari svećenik koji je bio njegov župnik navikao je na drugi način rada, više pasivniji. Njemu je bilo jako teško (piše u svom dnevniku), borio se sa kušnjama koje su mu tamo dolazile, sjetio se kako je Isus primio kalež koji mu je «dao Otac».
Na kraju je odlučio preći u akciju tako da je forsirao mnoge inicijative kao: katehiziranje mladeži, stvorio je župnu biblioteku, vodio tečajeve pjevanja i župni zbor, počeo je vjeronauk koji je dozvoljavao da djeca i odrasli pristupe sakramentima na odgovorniji i zreliji način. Interesirao se duhovnim životom svojih župljana i čak je imao neki utjecaj na njih (pomogao se pomiriti nekim susjedima i par parova koji su živjeli bez sakramenata pomogao je da se vežu sakramentalno u Crkvi). Što mu je davalo toliku snagu i želju da to radi? On sam na diskretan način piše o tome u svom dnevniku:»Imao sam druga koji mi je davao sve, mijenjao je moju žalost u radost, razočaranje u volju za radom zamijenio. On mi je rekao što treba da činim, što da radim, podsjetio me na malene koje je nazivao svojom mlađom braćom i koje ja najviše volio.
U toku dvije godine koje je tamo proveo osnovao je preko 30 škola u kojima se učilo preko 1000 djece. Škole su se nalazile u privatnim kućama i imali su po dva ili tri razreda koja su imala od 40 do 60 učenika. Pošto je nedostajalo učitelja organizirao je tečajeve za buduće učitelje i također tečajeve za odrasle koji su bili nepismeni.
– Jako dugo je bio i vojni kapelan. U međuvremenu je i studirao i postao doktorom teologije.
– U 1922. postao je duhovni otac u sjemeništu u Vilnu, na početku nije htio to prihvatiti jer je smatrao da nije dostojan toga, ali na kraju morao je prihvatiti jer biskup inzistirao.
– 1933. upoznao je sestru Faustinu koja mu je odmah rekla da ga pozna od davna i da treba da bude njezin duhovnik i da razglasi svijetu o Božjem milosrđu. Ona u svom dnevniku govori ovako o njemu:» Došao je tjedan kad sam se trebala ispovijedati i na moju radost vidjela sam svećenika kojeg sam znala još prije nego li je došao do Vilniusa. Vidjela sam ga u viđenju, onda sam čula u duši te riječi: Evo mog vjernog sluge, on će ti pomoći ispuniti Moju volju ovdje na zemlji.». Ne vjeruje tome što s. Faustina mu govori i tako ju šalje na psihijatrijske preglede. Naređuje joj da piše dnevnik i da njemu govori samo o grijesima na ispovijedi. Radoznao plaća slikara E. Kazimirovskog da naslika sliku Milosrdnog Isusa tako kako ga je ona vidjela. Od tada je M. Sopoćko cijelim srcem u realiziranju djela Milosrđa tj. u studiranju i pokušavanju objasniti na teološki način potrebu za blagdanom Božjeg Milosrđa, krunice itd. Piše do raznih biskupa ali ne nalazi razumijevanja. Napisao je traktat « De Misericordia Dei deque eiusdem festo instituendo. Tractatus dogmaticus ac liturgicus». Slao je to svoje djelo do svih katoličkih vlasti na cijelom svijetu. (to djelo pomagala mu je napisati jedna od naših prvih majki I. Osinska jer je bila jako dobra u latinskom jeziku, onda još kao studentica). Traktat je dospio i do Svetog Oca Pia XII. koji je preko nekih izvora informirao abp. Jalbzikovskog da ako se obrati svetoj stolici sa molbom za širenje kulta Božjeg Milosrđa u njegovoj nadbiskupiji, on bi dao svoju potporu, ali nadbiskup nikad nije iskoristio tu priliku.
– U 1939. Njemci su napali Poljsku. On je u tom trenutku vidio još veću potrebu da govori o Božjem Milosrđu, te je tako putovao po okolici Vilniusa i u Crkvama, privatnim kućama, u sastancima katoličke inteligencije svima govorio o tome.
U vrijeme sovjetske okupacije saznao je da gestapo i tajna policija Litve traže ga da bi ga zatvorili. Tražili su ga u Litvi i Bijelorusiji. Radi svoje sigurnosti pustio je bradu, promijenio ime, sakrio se u neko selo i radio kao stolar dvije godine. Pisao je mnoga pisma za šest mladih žena koje su bile željne posvetiti svoj život Božjem Milosrđu. Zvao ih je «izabranicama Isusovog Srca, stupovima nove družbe, povjernicama Božjih tajni, željene i namoljene 5 godina u svakoj sv. Misi» Već u svojim prvim pismima sugerirao im je da u budućnosti osim tih tri zavjeta (čistoća, siromaštvo i poslušnost) bi imali još jedan zavjet : milosrđe. U nekom drugom pismu im je napisao da ih Bog želi postaviti među grešnike, ateiste, ostavljene, među pogane, među zatvorenike, bolesne, beskućnike, sirote, očajne. Nekada, kad su uspijevale, mlade su djevojke dolazile do njega i onda su dugo pričale s njim, davao im je duhovne savjete, i u Vilniusu je zamolio nekoliko pouzdanih prijatelja da se brinu za njih. Dok se sakrivao bio je i dušobrižnik sestrama Uršulinkama koje su tamo živjele.
– Na kraju rata preselio se u Bialystok. Tamošnji nadbiskup postavio ga je da predaje mnogo predmeta, jer poslije rata nije bilo dovoljno profesora. Predavao je pedagogiju, katehetiku, homiletiku i ponekad psihologiju, povijest filozofije, teologiju pastoralnu, jezike ruski i latinski, teologiju unutarnjeg života i teologiju pastoralnu.
– Vodio je akciju protiv alkohola (jer je onda u Poljskoj to bio veliki problem) koja je jako dobro uspijevala, jer se u okolini prodavanje alkohola smanjilo. Čak su predstavnici onih koji su imali monopol na prodaju alkohola protestirali.
– U 1955. godini počeo je dušobrižničku djelatnost u kapeli sestara Misionarki Svete Obitelji. Mnogo im je pomogao, čak proširio kapelu koja je bila dosta mala da može doći više ljudi na Svetu Misu, jer im je bilo daleko do Crkve.
– Prve sestre Milosrdnog Isusa u međuvremenu (1947.) došle su u Mysliborz gdje je nasstala naša prva kuća. U svojem dnevniku bl. Sopoćko piše kako je prilikom posjete ušao u malu Crkvicu i vidio malo oštećeni vitraž ( koji pokazuje umiranje Isusovo na križu) koji je bio iznad oltara. Jako se iznenadio i razveselio jer se podsjetio kako mu je sestra Faustina pričala o maloj Crkvici i tom vitražu (kojeg je ona vidjela u viđenjima) gdje bi trebala biti kuća sestara.
– Jako je mnogo pisao o Božjem Milosrđu, sve njegove homilije na tu temu isto je izdao, čak je izdao i devetnicu Božjem Milosrđu.
Izgledalo je kao da će se Kult Božjeg Milosrđa razvijati polako i bez velikih poteškoća, ali tako je samo izgledalo. Jer svako djelo koje potiče od Boga mora da prođe svoje kušnje i bl. Sopoćko imao ih je mnogo. Pogotovo sa strane mjesnih biskupa svoje nadbiskupije, jer kako se kaže « nitko nije prorok u vlastitom domu». Kongregacija sv. Oficija zabranila je širenje kulta Božjeg Milosrđa 1959. godine.
Pošto Crkvene vlasti nisu htjele čuti o objavama sv. Faustine (govorile su da ih treba tretirati kao privatne objave) on je pokušavao govoriti o Božjem Milosrđu i o blagdanu koji je trebao biti ustanovljen, biblijskoj, teološkoj, liturgijskoj i pastoralnoj naravi. Ta istraživanja sažeta su u četiri knjige koje se zovu «Milosrđe Božje u svim Njegovim djelima».
-Na žalost nije dočekao priznanje kulta Božjeg Milosrđa (ali je do zadnjeg se borio da bude ustanovljen taj blagdan) jer je umro 15.02.1975.g. u Bialystoku. Proglašen je blaženim 28.09.2008.g. isto u Bialystoku (Poljska)
-Godine 1978. na molbu kardinala Karola Wojtile poslana je molba za skidanje zabrane koja je i prihvaćena, jer je već bila započela postulatura za beatifikaciju s. Faustine.
Milosrdni Isus 