Duhovnost

Kako grijeh, koji nije odvojen od Krista, postaje zaglavnim kamenom duhovnoga života

Grješnik koji susreće Onoga koji prašta može konačno zaboraviti tjeskobu grijeha, ali će se uvijek sjećati Onoga koji mu je oprostio. Memorija, ranjena i prikovana na zlo, biva ozdravljena i preobražena u memoriju dobra. Štoviše, dobroga, to jest Spasitelja.

Grijeh ne postaje duhovnom stvarnošću dok je odvojen od Boga. Dinamika grijeha tjera grješnika bježati od Boga i od bližnjega. Opraštanje, naprotiv, ponovno ujedinjuje, ozdravlja, stvarajući neraskidivu vezu između grijeha i Otkupitelja. Opraštanje koje ujedinjuje grijeh s Osobom Otkupitelja preobražava memoriju i razum.

Više nije moguće sjetiti se grijeha, a da se ne sjetimo Boga. Vraća li se memorija još na grijeh, to je samo zato kako bi proslavila Gospodina koji ga je uzeo na sebe. Kad se duša opije ljepotom Gospodnjom i njegovim milosrdnim pogledom, grijeh postaje duhovnom stvarnošću, stvarnošću koja upućuje na Boga. Bog se u praštanju priopćava grješniku i grijeh prestaje biti tamnom, trulom stvarnošću, koja otuđuje od života i od odnosa.

Kršćanska nam tradicija pripovijeda o molitvama svetaca čije srce slatkim plačem cvili jer se, priznajući vlastiti grijeh, osjećaju nadjačanima slatkoćom Božjega milosrđa, opijeni praštanjem, prepuni radosti u slavlju povratka Ocu.

U ovoj slici, pokora koju grješnik prima postaje duhovnim lijekom koji mu pomaže da ostane u memoriji praštanja, u stalnom sjećanju na Spasiteljev pogled pun ljubavi prema njemu. Grješnik kojemu je oprošteno će pobijediti grijeh i izići iz grješnoga života upravo ukoliko je grijeh, koji više nije odvojen od Krista, postao zaglavnim kamenom duhovnoga života koji će on s Kristom započeti graditi. Čovjek se udaljuje od grijeha najviše zato što je upoznao dobroga Oca, Boga ljubavi i više ne bježi od njega, nego, naprotiv, trči k njemu.

Naprotiv, onaj tko se tuži na grješnika koji se pokajao i nastavlja ga smatrati grješnikom kakav je bio prije praštanja, nije duhovan čovjek. Tko ne gleda grješnika preko praštanja koje mu je Bog darovao, jest etički ideolog, koji svojim dogmatističkim sudom o drugome otkriva da sebe samoga smatra bogom. Milosrđe prema grješniku, samilost prema čovjeku koji je sagriješio, jest najjasniji znak duhovnoga života. Ponekad netko umota okrutne i ukrućene sudove o čovjeku u pobožne fraze, u navode Svetoga pisma. U stvarnosti, radi se povrh svega o tvrdoći srca i vlastite volje (philautia). Tako su etičke norme  i duhovne teorije odvojene od života i istrgnute iz cjelovite vizije osobe. Ili su, pak, vezane uz neke konkretne osobe, koje u jednom sektaškom stilu postaju normama i sucima dobra i zla.

Iz knjige “U vatri gorućega grma” Marka Ivana Rupnika. Izdanje Verbum, Split, 2006.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s